poesis scenae

utorak, 17.07.2007.

Einstein miriše svijeta dva

Blaženi među Židovima

Albert Einstein osoba je za koju ste nesumnjivo čuli. Njegova otkrića zauvijek su promijenila svijet omogućujući razvoj znanosti i otvarajući vrata daljnjem napretku moderne nauke. Budući da se radi o tako ne samo inteligentnoj, nego i načitanoj, obrazovanoj ličnosti, nije ni čudo da su ga svi još za života propitivali, sklanjali sebi i nuđali ne bi li kako postigli dijamantnu afirmaciju svoga cilja samo ako ga Einstein prizna. Tako su ga svojatali prvenstveno Židovi, nudeći mu sve vrste ekonomskih usluga na što je pak on vješto odgovarao surađujući s bogatim i utjecajnim sunarodnjacima, kako već i pristoji da se pomažu svoji, te im je pisao cionističke govore, ali se nije priznao židovskim nacionalistom te je bio skeptičan kad se spominjalo stvaranje Izraela: Bojim se unutarnje štete koju će židovstvo pretrpjeti, napose iz razvoja uskoumnog nacionalizma u samim našim redovima, protiv kojeg smo se ionako morali žestoko boriti, pa i bez vlatite židovske države. Bilo je i drugih pokušaja da se Einsteina vrbuje, pa su tako i neke katoličke frakcije ustvrdile da je „Einsteinov Bog“ zapravo isti onaj u kojega katolici vjeruju, a ideja toga „Einsteinova Boga“ se zasniva na židovstu koliko i samo kršćanstvo. Srećom i ovakve je tvrdnje Einstein sam odbacio još za života u jednom pismu: Bila je to, naravno, laž, što ste o mojim vjerskim uvjerenjima čuli, laž koju se sistematski ponavlja. Ja ne vjerujem u osobnog Boga i nikad to nisam poricao, već sam jasno izražavao, Ako ima nešto u meni što se može nazvati religioznim onda je to neograničeno divljenje strukturi svijeta kakvom ju znanost dosad otkriva. Ovdje se mogu dodati i još neki među kojima pojedinci željni priznanja, filozofski krugovi, pa religiozni kultovi novije vrste, itd.

Možda mislite da mu se slična sudbina i sada sprema, da ću ja, kojekakvim metodama i dopadicama, Einsteina prikloniti svojoj vlastitoj ideologiji i svrnuti ga na meni prikladne staze, kako bih, evo, dokazao da sam i ja pametan kad netko takav iza mene stoji. Takvo nešto mi ne pada na um budući da bi se to prije svega pokazalo kao glupo i pretenciozno nego išta drugo. Cilj mi je na primjeru otkrića koje je Einstein sam nazvao revolucionarnim (što nije isticao za ostala) zapravo ukazati na vezu koja postoji između znanosti i umjetnosti (u mom slučaju poezije) i pobiti predrasude koje ljudi imaju što se tiče odnosa istih.

Fotoelektrični učinaknono

Definicija: Fotoelektrični učinak ili fotoefekt je pojava u kojoj se elektroni izbijaju iz određene materije nakon što su upili energiju nekog elektromagnetskog zračenja kao npr. Roentgenove X- zrake (rengen). Samu je pojavu otkrio H. R. Hertz, a njom su se prije Einsteina bavili još i J. J. Thomson, N. Tesla i P. von Lenard o čemu detaljne podatke može naći na Wikipediji. Nažalost, ne mogu se pohvaliti savršenim razumijevanjem fizičkih termina i nazivlja te stoga i ne mogu tvrditi da znam do u detalje objasniti prirodu ove pojave, niti bih to želio jer je moj interes za fiziku nevelik, no dati proces sam u suštini shvatio prilikom čega mi je jedna paralela upala u oko i nju bih želio razložiti. Naime, suština problema bila je u tome da se do tada svjetlost pojmila isključivo kao val, a pomoću tog modela svjetlosti se nije dalo objasniti fotoelektrični učinak. Von Lenard je zapazio da je energija elektrona određena frekvencijom, a ne intenzitetom svjetla što je u vidu tadašnjih spoznaja bilo neobjašnjivo. Koristeći otprije postojeće Planckove zakonitosti Einstein objašnjava prirodu stvari kad uvodi postojanje tzv. paketića energije, tj. pojma koji se kasnije naziva foton. Ako foton određene frekvencije pogodi neki elektron, a ovaj ga potom apsorbira, dolazi do izbijanja elektrona. Međutim, mnogi fizičari diljem svijeta ostali su zapanjeni i zgroženi takvim objašnjenjem budući da nije odgovaralo dotadašnjim shvaćanjima da je svjetlost val, a koja su bila dokazana i priznata kao vjerodostojna još od Maxwella. No, Albert E. ne obara tu staru teoriju, ali ipak uvodi svoju, onoj prvoj naizgled kontradiktornu.

Iz moje točke gledišta, Einstein se koristi metaforom. On kaže da je svjetlost val, ali da je istovremeno i snop fotona. Nadalje, ako malo razmislimo o tome, on je zapravo ustanovio da svjetlost nije ni jedno ni drugo, nego nešto sasvim treće, ali da se pri razumijevanju iste koristimo valnim svojstvima koji odgovaraju jednoj njenoj karakteristici i fotonskim koji odgovaraju drugoj. On je, dakle, konstatirao mogućnost u nemogućnosti potpune spoznaje što odgovara i pjesničkim stilskim sredstvima. Pjesma sama po sebi je neostvariva, ona ukazuje na neko iskustvo, misao ili osjećaj koji se ne da izraziti normalnim jezikom, ali je predstavljen putem pjesme. Ako npr. Pupačić piše: Livade su me voljele, nosile su moj glas ova je personifikacija, kao i metafora, stilska figura koja uobličuje neku misao Pupačića, nju predstavlja tako da bukvalno rečeno zapravo i jest i nije ona. Na isti način je i svjetlost predočena znanstvenom oku kao val omogućujući tako određenje njenih valnih karakteristika, a i kao snop fotona omogućujući spoznaju drugih svojstava.

Einsteinovo otkriće dovelo je do teorije Valno-čestične dvojnosti koja je ustanovila da sve tvari pokazuju i valna i čestična svojstva, postalo osnova mnogih praktičnih izuma i okosnica kvantne mehanike.

Ako ste me dobro dosad pratili mogli ste uvidjeti sličnosti poezije i znanosti. Sve su to pokušaji da se ljudskom mentalnom sklopu predoči nešto što mu zapravo neće nikad biti do kraja shvatljivo, da se krenuvši od kakve „sigurne istine“ (aksioma) postave novi načini spoznaje nečega, i tako otkriju nove osobine istoga poslije čega je moguće te spoznaje upotrijebiti za napredak. Jasno je stoga da ni znanost nije apsolutno točna, ni u njoj ništa nije samo tako i nikako drugačije, ona nam samo, baš kao i umjetnost otvara putove pri čemu je jedna generalno usmjerena praktičnoj primjeni i materijalnoj koristi, a druga više obogaćenju duše i ljepoti. Ili se možda varam?

- 11:03 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

  srpanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Prosinac 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Rujan 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (6)

Opis bloga

  • Umjetnost od iskona do zakona

    by Algon Cordy

    e-mail: algcor@gmail.com






Linkovi

Brojač posjeta

Moderna poezija

  • IGRAČKA VJETROVA (T. Ujević)

    Pati bez suze, živi bez psovke,
    i budi mirno nesretan.
    Tašte su suze, a jadikovke
    ublažit neće gorki san.
    Podaj se pjanom vjetru života,
    pa nek te vije bilo kud;
    pusti ko listak nek te mota
    u ludi polet vihor lud.
    Leti ko lišće što vir ga vije
    za let si, dušo, stvorena.
    Za zemlju nije, za pokoj nije
    cvijet što nema korijena.



    To – (by E. A. Poe)

    I heed not that my earthly lot
    Hath— little of Earth in it—
    That years of love have been forgot
    In the hatred of a minute:--
    I mourn not the desolate
    Are happier, sweet, than I,
    But that you sorrow for my fate
    Who am a passer by.


    Ne hajem što mi zemna kob
    malo znanog sadrži -
    niti što duga ljubavna dob
    mrije u kratkoj mržnji: -
    ne tužim što je veliki broj
    sretnijih od mene,
    već što ti žališ udes moj
    kad sam sjen sjene.





    Putovanje (Charles Baudelaire)

    O Smrti! Brodovođo stari! Dižimo sidro.
    Dodijala nam ova zemlja! Isplovimo!
    Ako su nebesa, mora crni kao tinta,
    Znaš da naša srca prepuna su svijetla!

    Ulij nam svoj otrov da nas osnaži!
    Mi želimo, taj žar toliko žeže nam mozak,
    Uronit u bezdano, Pak´o il Nebo, svejedno;
    Do dna nepoznatog da pronađemo novo!


    A u originalu:
    O Mort, vieux capitaine, il est temps ! levons l'ancre !
    Ce pays nous ennuie, ô Mort ! Appareillons !
    Si le ciel et la mer sont noirs comme de l'encre,
    Nos cours que tu connais sont remplis de rayons !

    Verse-nous ton poison pour qu'il nous réconforte !
    Nous voulons, tant ce feu nous brűle le cerveau,
    Plonger au fond du gouffre, Enfer ou Ciel, qu'importe ?
    Au fond de l'Inconnu pour trouver du nouveau !



    Jer nisam mogla za Smrt stati (E. Dickinson)

    Jer nisam mogla za Smrt stati.
    Ljubazno ona stade za me;
    U kočiji, uz Besmrtnost,
    Nas dvije smo bile same.

    Vozismo sporo, Smrt ne zna žurbe,
    A i ja se oprostiti
    Od posla i od dokolice.
    Zbog njene uljudnosti.

    Prođosmo školu gdje u igri
    Rvu se djeca mala;
    Prođosmo žita što nas motre,
    Prođosmo sunčan zalaz.

    Il bolje, on pokraj nas prođe:
    Od hlada rosa zadrhtala.
    Jer haljina mi prozračna je,
    Od tila tkivo šala.

    Pred jednom kućom zastadosmo
    - Ko zemlja da je nabubrila -
    Jedva se vidjela jer njena
    Streha tek hum je bila.

    Minuše otad stoljeća
    Al svako kraće je, ćutim,
    No dan kad shvatih da su konji
    K vječnosti okrenuti.



    Iz poeme Pusta zemlja (by T. S. Eliot)

    (Naime, ja sam svojim sam očima vidio Sibilu kumsku
    da visi u bočici i kad su joj dječaci govorili:
    Sibila, što želiš? odgovarala je ona: želim umrijeti.)

    (Za Ezru Pounda
    boljeg pisca)

    I. Pokop mrtvih

    Travanj je najokrutniji mjesec, uzgajajući
    Jorgovane iz mrtve zemlje, miješajući
    Sjećanje i želju, mućkajući
    Dokone korijene s proljetnom kišom.
    Zima nas je grijala, pokrivajući
    Zemlju u zaboravan snijeg, hraneći
    Malo života sasušenim gomoljima.
    Ljeto nas je iznenadilo, dolazeći preko Starnbergerseea
    U tuševima kiše; mi stali smo u kolonadi,
    I izišli na sunce, u Hofgarten
    I pili kavu i razgovarali jedan sat.
    Bin gar keine Russin, stamm' aus Litauen, echt deutsche*
    I kad smo bili djeca, stojeći kod nadvojvode,
    Moga rođaka, on me izveo na saonice
    I ja sam se bojala. Rekao je, Marie,
    Marie, drži se čvrsto. I krenusmo dolje.
    U planinama, tamo se osjećaš slobodno.
    Ja čitam, velik dio noći, i idem na jug zimi.

    Koji su korijeni što hvataju se, koje grane rastu
    Iz kamenog ovog smeća? Sine čovječji,
    Ti kazat ne znaš, il' pogoditi, jer ti znaš samo
    Za hrpu izlomljenih slika, sunce gdje tuče,
    A mrtvo stablo ne daje zaklona, niti olakšanja cvrčak
    A suh kamen niti zvuka vode. Samo
    Ima hlada pod ovom crvenom stijenom,
    (Uđi u hlad ove crvene stijene),
    I ja ću ti pokazati nešto drukčije od ili
    Tvoje sjene ujutro što gazi za tobom
    Ili tvoje sjene uvečer što se podiže pred tobom;
    Pokazat ću ti strah u šaci pijeska.
    Frisch weht der Wind
    Der Heimat zu.
    Mein Irisch Kind,
    Wo weilest du?
    „Dao si mi zumbule prije godinu dana;
    „nazvali su me djevojkom zumbula.“
    –ali kad smo se vratili, kasno, iz vrta Zumbula,
    Sa tobom ruku punih, a kose ti mokre, nisam mogla
    Govoriti, i oči su me izdale, ne bijah
    Ni živa ni mrtva, i nisam ništa znala,
    Gledajuć u srce svjetla, tišinu.
    Od' und leer das Meer...
    ...
    - DA
    Datta: što smo dali?
    Prijatelju moj, krv dok trese mi srce
    začudna odvažnost trenutka predaje
    što ga doba razboritosti ne može nikad opozvati
    po ovom, i samo ovom, mi smo postojali
    što se neće naći u našim osmrtnicama
    ni u sjećanjima što ih veze dobročinitelj pauk
    ni pod pečatima što ih lomi štedljivi odvjetnik
    u našim praznim sobama.



    Barbara (Jacques Prevert)

    Sjeti se Barbara
    Bez prestanka je kisilo nad Brestom toga dana
    A ti si hodala nasmijana
    Rascvjetana ocarana pokapana
    Pod kisom
    Sjeti se Barbara
    Bez prestanka je kisilo nad Brestom
    A ja sam te sreo u ulici Sijama
    Smijesila si se
    A ja, ja sam se isto tako smijesio
    Sjeti se Barbara
    Ti koju ja nisam poznavao
    Ti koja me nisi poznavala
    Sjeti se
    Sjeti se ipak tog dana
    Ne zaboravi
    Neki se covjek pod trijemom sklonio
    I on te zvao po imenu
    Barbara
    I ti si potrcala k njemu pod kisom
    Pokapana ocarana rascvjetana
    I njemu se bacila u narucaj
    Sjeti se tog Barbara
    I ne ljuti se na mene ako ti kazem ti
    Ja kazem ti svima koje volim
    Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
    Ja kazem ti svima koji se vole
    Pa i onda ako ih ne poznajem
    Sjeti se Barbara
    Ne zaboravi
    Onu pametnu i sretnu kisu
    Na tvome sretnom licu
    Nad onim sretnim gradom
    Onu kisu nad morem
    Nad arsenalom
    Nad brodom iz Quessanta
    O Barbara
    Kakve li bljezgarije rat
    Sto je od tebe postalo sada
    Pod ovom kisom od zeljeza
    Od vatre celika krvi
    A onaj koji te u svom stiskao zagrljaju
    Zaljubljeno
    Da li je mrtav nestao ili jos uvijek zivi
    O Barbara
    Bez prestanka kisi nad Brestom
    Kao sto je kisilo onda
    Ali to vise nije isto i sve je upropasteno
    Ovo je kisa od strasne i neutjesne zalosti
    Ovo vise nije ni oluja
    Od zeljeza celika krvi
    Posve jednostavno oblaci
    Koji crkavaju kao stenad
    Stenad sto nestaje uzvodno nad Brestom
    I odlazi da trune daleko
    Daleko veoma daleko od Bresta
    Od koga ne ostaje nista



    Ah, sve je sanja pusta... (S. S. Kranjčević)

    Ah, sve je sanja pusta,
    Sve umišljeni raj;
    Sve želja želju guši,
    A uzdah - uzdisaj.
    I u tom sva ti bajna
    Života kipi slast:
    Na trnu si mi cvao
    I u blato ćeš past!
    I što smo, srce moje,
    Obilazili svud,
    Sve kapale su suze
    I krvca uzalud.
    Ah, svagdje vara oko,
    Što lažni veze san,
    I slatko poji nadom
    Sve - što je utaman!
    Pa kad je čemer ljuta
    Prenasitila grud:
    Je l' igra sve to kruta,
    Il ljudski privid lud,
    Gdje nema nigdje svjetla,
    A vjera časom mre:
    Ah, srca gdje tu nema,
    Ni žarke krvi, ne...
    Ej, onda vidjeh vilu
    Na ljudski saći put -
    I žedne usne moje
    Cjelivahu joj skut.
    S oblaka pjesan začuh,
    Da život nije san,
    I ljubav da je sunce
    U vječni majski dan.
    Ti, milosrdna laži,
    Što lanuo te raj!
    Gle, omamno li sine
    Tvoj kratki, kratki sjaj.
    Il otrov je il melem
    Taj biser s oka tvog?
    - Ah, ko vjerovat može,
    Tog silno voli Bog!
    Pa u srce kad spomen
    Svoj nokat rine ljut,
    A pjesma - čedo njeno -
    Ko divlja kida put,
    U strahu samo pitam:
    Zar to su tvoji sni?
    A nešto u njoj jeca
    I šapće: - To si ti!
    Sve, sve je sanja pusta,
    Sve umišljeni raj,
    Gdje suza suzu guši,
    A uzdah uzdisaj.
    A ti si harfa samo,
    Kroz koju tuži svijet,
    I sve je tvoje cvalo
    Za pogrebnički cvijet! -
    Ni mislit mi se neće,
    Sve pepeo gledam svud,
    On zasuo je cvijeće
    I zapunio grud...
    A preko njega strujne
    Kadikad čudan šum;
    To katkad cvili srce,
    A ruga mu se um.



    Utjeha kose (A.G. Matoš)

    Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
    U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
    Na visokom odru, u agoniji svijeća,
    Gotov da ti predam život kao žrtvu.

    Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
    U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
    Sumnjajući da su tamne oči jasne
    Odakle mi nekad bolji život sjao.

    Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
    Sve što očajanjem htjedoh da oživim
    U slijepoj stravi i u strasti muke,

    U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
    Samo kosa tvoja još je bila živa
    Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.




    POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU (T. Ujević)

    Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti
    koji nepoznati od tebe žive tvojim životom,
    I ono sve što ti bje, ču i što sni
    gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

    Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
    Mi smo svi prešli iste puteve u mraku,
    mi smo svi jednako lutali u znaku
    traženja, i svim jednako se dive.

    Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
    I pamti da je tako od prastarih vremena.
    I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
    kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

    I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
    i oni su naši sami iz zajedničkog vrela.
    I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
    i sebični je pečat jedan nasred čela.

    Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
    da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
    a naša krv, i poraz svih, u klanju,
    opet je samo jedna historija duša.

    Strašno je ovo reći u uho oholosti,
    No vrlo sretno za očajničku sreću,
    da svi smo isti u zloći i radosti,
    i da nam breme kobi počiva na pleću.

    Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
    dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
    u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
    pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

    Jer sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
    ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
    o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
    ja bezimeno ustrajem u braći.